U praskozorje nove školske godine, u iščekivanju zvuka školskog zvona, na istoj liniji nepovjerenja stoje kako prosvjetni radnici, tako i roditelji, a činjenica je da ni učenici s radošću ne čekaju prvi školski dan.
Avgust je mjesec savjetovanja prosvjetnih radnika i konkursa za slobodna radna mjesta. Savjetovanje, pokušaj da se jednom godišnje odgovori na izazove u savremenoj nastavi posredstvom prezentacije, kreirane uz asistenciju umjetne inteligencije i hvalospjev istoj, kao i vjerodostojnog prezentovanja nadležnog savjetnika, postalo je svrha samo sebi, po načelu umjetnost zarad umjetnosti, jer prisutni, ograničeni stvarnim mogućnostima svoga radnog mjesta, nisu dosegnuli svrsishodnost dvočasovnog skupa.
Obogaćeni iskustvima sa istog, prosvjetni radnici su dobili još jedan radni zadatak iz domena „ostali poslovi“ 40-časovne radne nedjelje – lijepljenje, po štampanom uputstvu, naljepnica na udžbenike u slavu darodavca istih, uz moto koji se sam po sebi nameće „Ne treba nama znanje, već poslušnost i multifunkcionalnost“.
I svi nijemi. I svima normalno.
Nijemi, a uz to i slijepi, na sve konkurse za slobodna radna mjesta u školama, na pravilnike i testove, koji sav trud vidljiv u prosječnoj ocjeni studiranja, godinama rada, nagradama, pobiju bodom na usmenom dijelu testa – 1 (jedan bod od šest mogućih)!
Odavno je prosvjeta postala hobi entuzijasta sa diplomom. Usta nam puna učionice 21. vijeka, a u realnosti prostorije nerijetko bez grijanja, nastavnih sredstava, interneta, a sve manje imamo i učenika. Djeca uče da se znanje isplati – samo ne nastavnicima, jer njihova primanja su tu da roditelje, ali i učenike podsjete koliko su bitni i potrebni društvu. U Republici Srpkoj prosvjeta nije poziv nego test izdržljivosti, vječna borba sa vjetrenjačama u svakom prosvjetnom radniku.
Prosvjetni radnik je odavno na dnu, ali naše dno ima i podrum. Umjesto da prosvjeta bude temelj društva, kako su ideolozi decenijama unazad proklamovali, ostala je zaglavljena u kamenju podrumskih temelja. Nisu ni svjesni da jedan trzaj, jedan udarac, statički precizan, može da sruši cijelo zdanje.
Imamo li snage?