U nedjelju, 5. oktobra 2025. godine, u Banjaluci je po prvi put zvanično obilježen Međunarodni dan učitelja koji se slavi od 1994. godine. U organizaciji Grada Banja Luka, a u idejnoj i praktičnoj realizaciji Udruženja, nimalo prijatan kišni i hladni dan pretvoren je u svjetlost i sjaj radosti i ljubavi prema djeci i pozivu.
Sama manifestacija obuhvatila je više aspekata:
- Podizanje svijesti građana o važnosti učiteljskog poziva kroz citate o znanju, učenju i učiteljima u Gospodskoj ulici
- Sajam zanimanja prosvjetnog radnika u Staklencu u Parku „Petar Kočić“ pod nazivom „Kad porastem, biću učitelj!“
- Panel diskusiju na temu „Koliko nam je važan učitelj?“ u Kući Milanovića
Citati u bojama našeg Udruženja, čija je osnovna misija poboljšanje cjelokupnog statusa prosvjete i prosvjetnog radnika u društvu, krase nebo iznad Gospodske i tjeraju sve prolaznike da zastanu bar na trenutak i jednu svoju misao posvete znanju, učenju i učiteljima. Ovo i jeste jedini ispravan odnos prema najvažnijem pozivu na svijetu: svi članovi jednog društva odgovorni su za njega i svako od nas može da doprinese njegovom poboljšanju!
Iako meteorološki uslovi nisu išli u prilog laganom i bezbrižnom nedjeljnom danu koji većina provodi u šetnjama sa porodicom, Sajam zanimanja „Kad porastem, biću učitelj“ unio je boje, radost, smijeh i raspjevanost u dan i život svih onih koji su se odvažili na izlazak i dolazak u Staklenac. Igrajući edukativne igrice, crtajući, svirajući, praveći čestitke naši najvažniji članovi društva imali su priliku da vide kako i šta rade učitelji od predškolskog do srednjeg obrazovanja. Bilo je i odraslih koji su se rado vratili svojim školskim danima i djetinjstvu, rješavajući rebuse, odgovarajući na pitanja, učeći kaligrafiju. To šarenilo, raznovrsnost i punoća jesu pravi simboli poziva prosvjetnog radnika. Više od dva sata dijelili smo radost svog svakodnevnog života s drugima i pokazali da posao nastavnika nikako ne završava školskim zvonom, već je taj odnos više kao onaj svima znani lednik: 90% rada za 10% vidljivosti!
Treći dio manifestacije u vidu panel diskusije bio je posvećen nama, prosvjetnim radnicima. Trajao je više od 4 sata i od početka pa do kraja imao jednak broj prisutnih! Svi oni koji su ikada prisustvovali nekim zvaničnim događajima slične vrste znaju da se na prvoj pauzi broj prisutnih dobrano smanji. Ovdje nije! Zašto? Pa djeca ne bježe s časova kad im je zanmiljivo i prijatno. Isto tako ni profesori!
Panel diskusija je održana u Kući Milanovića od 17.00 do 22.00 časa. Izlaganja su bila grupisana u tri nivoa:
- Izlaganja iz učionice – izlagači su bili kolege učitelji i nastavnici (Anka Nesvanulica, učiteljica u penziji; Milosava Vasić, učiteljica iz Gradiške; Dragoslav Bozalo, nastavnik iz Istočnog Sarajeva)
- Izlaganja sa terena – izlagači su bili profesori Filozofskog fakulteta koji su provodili razna istraživanja u oblasti obrazovnog sistema (prof. dr Siniša Lakić; prof. dr Ivana Zečević)
- Izlaganja iz amfiteatra – izlagači su bili univerzitetski profesori i rukovodioci koji rade sa nastavničkim zvanjima (prof. dr Vesna Lompar, prof. dr Milo Lompar, prof. dr Srđan Dušanić).
Sjajna i zainteresovana publika, aktuelne i profesionalno obrađene teme zasnovane na činjenicama i dugogodišnjim iskustvima učinili su da četiri i po sata prođu kao jedan čas, i da pažnja ne popusti ni na samom kraju. Čuli smo i naučili mnogo toga, ali najznačajnije od svega je da nismo jedini u čijem svijetu je prosvjetni poziv ugrožen, ali i da postoje mnoge stvari koje sami možemo izmijeniti. Naši izlagači iskustveno i naučno zasnovano predstavli su problem koji smatraju važnim, ali i ponudili rješenja i mogućnosti popravljanja situacija u svim aspektima. Duh zajedništva i snaga vjere u smislenost i smisao obrazovanja kreirali su sjajnu atmosferu u prostoru i raspoloženje u ljudima.
Na našu veliku žalost, niko od predstavnika zvaničnih institucija obrazovnog sistema nije se odazvao na poziv koji im je upućen. Isto tako, nadali smo se prisustvu predstavnika nastavničkih fakulteta našeg Univerziteta, jer je jedno od ključnih pitanja cjelokupne manifestacije bilo pitanje nezainteresovanosti studenata za nastavnička zanimanja. Kako stvari stoje sa njihovim odzivom na naše pozive, gdje je samo Filozofski imao zvanične predstavnike, dok je sa Filološkog prisutna bila samo prof. dr Sanja Macura, ali u privatnom angažmanu, a ne kao predstavnik svoje institucije, možda u tom neinteresovanju ima malo i njihove odgovornosti… Doći u škole samo u maju i promovisati fakultete očigledno nije i ne može biti rješenje.
Završnim izlaganjem dekana Filozofskog fakulteta svi prisutni imali su priliku da vide i čuju da je moguće napraviti čudo i u okolnostima u kojima živimo, ali i da saznaju kojim se to metodama čuda rade.
Onaj ko ima prostor, vrijeme i način da nauči, a to ne želi, i treba ostati u neznanju, ali i odgovarati za svoje izbore koje nose neželjene posljedice za sve, a ne samo za njih.
S nadom da će se energija naše manifestacije razliti duhovima prosvjetara i mislima naših đaka, jedva čekamo naredne aktivnosti!
IPAK SE OKREĆE!