Rečenica koja odražava sav apsurd 40-časovne radne sedmice prosvjetnog radnika, uobličen u jednoličnoj floskuli knjige dežurstva. Upravo to vrijeme i ustaljeni raspored prosvjetnog radnika  još niko nije empirijski dokazao, a pravda se dobro poznatom rečeniciom, koju je svaki dušebrižni direktor bar jedanput izrekao: „Za to ste plaćeni, to vam je u 40-časovnoj radnoj sedmici.“  I prva i druga smjena, dvije škole u jednom danu, vlastiti materijal za rad i vlastiti resursi u nastavi, dupla administracija, razni timovi, samovrednovanja i sastanci, a pritom treba da smo bogougodni, nasmijani i raspoloženi, da naša pojava bude reprezentativna i da doliči percepciji sa direktorske pozicije.

Još nije viđena kasirka da vlastitu kasu nosi kao sredstvo za rad, niti je viđen ljekar da iz vlastitih sredstava kupuje instrumente za operaciju. Dok ostali budžetski radnici ponosno pišu olovkom sa logom ustanove u kojoj rade, u školu ponekad zaluta samo poneka sa stranačkim bojama, kao podsjetnik prosvetnom radniku da u našoj državi novca ima za sve,  samo ne za obrazovanje. A možda je i ovako dobro, „jer šta će nam škola, znanje bez svrhe, sinusi, kosinusi, amebe, poezija i filozofija, logika i misao“,  riječi su koje odzvanjaju javnim prostorom društvenih mreža i postale su već mantra koju roditelji, dežurni sveznajući komentatori,  svakodnevno ponavljaju. Pravimo uslužnu naciju, umjesto misleću, produktivnu, samomosvjesnu i ćutke postajemo saveznici u tom procesu. A sve u 40-časovnoj radnoj sedmici!

 Koliko još može da stane u istu? Koliko nam stane na obraz i na čast? Koliko na platnu listu?

Retorička pitanja.

U nedjelju su prijevremeni izbori, ni na vrijeme, ni po ustaljenom rasporedu. Jasno je da je prekasno da prosvjetni radnik prijevremeno  odreaguje, ali rukovodimo se onom starom- nikad nije kasno!