Udruženje prosvjetnih radnika „Ipak se okreće“ za svoj glavni cilj ima poboljšanje položaja prosvjetnog radnika u materijalnom, socijalnom i duhovnom smislu, ali isto tako ukazuje i na goruće probleme u obrazovnom sistemu koji se negativno reflektuju kako na nastavnike, tako i na učenike. Naravno da je učenik centar obrazovnog sistema, njegov subjekat, cilj i smisao, ali bez adekvatnog nastavnika nema ni dobrog učenika.
Medijska pažnja posljednjih dana u veoma značajnom obliku data je grupi srednjoškolaca koji se nazivaju Savezom srednjoškolaca Republike Srpske. Iako ime ukazuje na zvaničnu republičku instituciju, nismo uspjeli doći do informacija o osnivaču, finansijeru, kao ni o registraciji ovog udruženja građana.
Naravno, vidjeti mlade da se bude i govore o onome što ja prvenstveno njima namijenjeno uvijek je pozitivno i radujuće, naročito prosvjetnim radnicima koji ih upravo to pokušavaju naučiti – da misle svojom glavom i bore se za vrijednosti koje smatraju ugroženima. No, ovo što već neko vrijeme možemo ispratiti u, kako već rekosmo, evidentno prevelikoj medijskoj pažnji (emisije na javnom servisu, prilozi, izvještaji o konferencijama, panel diskusijama) jeste nesistematično, nenadležno i vrlo površno bavljenje pitanjima koja daleko nadilaze učeničko i znanje i iskustvo. Nije rijetkost da se mladi u svojoj energiji i entuzijazmu uhvate u koštac sa mnogim pitanjima koja izlaze iz dijapazona njihovih kapaciteta i to često rezultira pozitivnm promjenama i pokreće misao sa mrtve tačke, ali za to je potrebno dubinsko istraživanje problema, ozbiljna argumentacija, široko propitivanje javnosti i mladih ljudi u čije ime se istupa.
Iznad i prije svega za ovakav pristup potrebni su znanje, vještine i legitimitet među grupacijom kojom se bavimo. Nažalost, ništa od navedenog nije se našlo u agendi ove grupe srednjoškolaca, te su pitanja skraćenja časova na 35 minuta prešla u nabavku sitnog kancelarijskog materijala, što opet nije i ne može biti ingerencija ni grupe učenika, ni nevladine organizacije, ni onih koji iza njih stoje.
Pitanje skraćenja časova je pitanje ozbiljnog reformisanja sistema, ali prije svega dubinskog i stručnog istraživanja pedagoških, psiholoških i metodičkih oblasti. I nikako nije prva i najvažnija stvar koju obrazovni sistem treba da uradi! Navesti ovu mjeru kao najvažniju uz opravdanje ugrožavanja mentalnog zdravlja učenika zbog nedostatka koncentracije veoma je neozbiljno, neosnovano i, da kažemo, dječije.
Odgovornost za ovoliku medijsku pažnju nečega što je u dijapazonu dječijih maštarija nije na mladima, već u medijima. Pitamo se, gdje su bili svi ovi mediji toliko zainteresovani za obrazovanje u Republici Srpskoj, kada su organizovane konferencije o obrazovanju sa učešćem 20 stručnjaka iz svih nivoa obrazovnog sistema ili za Dan učitelja kada je organizovan Sajam obrazovanja pod nazivom„Kad porastem, biću učitelj!“ i panel diskusija pod nazivom „Koliko nam je važan učitelj?“ sa učešćem eksperata iz Republike Srpske i Srbije? Kako i zašto je jedna grupa učenika, ponavljam bez zvaničnih podataka o registraciji, statuta, programa ili bilo kojeg akta koji će pokazati stvarnu prirodu organizacije, postala validan izvor informacija i planova u obrazovanju?
Pozivamo nadležne institucije, prvenstveno Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i Republički pedagoški zavod, kao i lokalne zajednice, kao finansijere srednjih škola koje žive i rade na njihovoj teritoriji, da se pozabave ovim pitanjima. Učenici su, vjerujemo, u svakoj školi, kroz svoja zvanična tijela kao što su Odjeljenjske zajednice i Savjet učenika, dobrodošli da iznesu zapažanja, prijedloge i želje svoje i svojih kolega (naravno, nakon anketiranja i istraživanja mišljenja o navedenom pitanju), ali nikako da budu zloupotrijebljeni ni politički ni medijski.
Obrazovni sistem nije tu da povlađuje pojedincu. Njegov cilj je pozitivan uticaj na pojedinca, njegovo oblikovanje i osnaživanje, pomoć u savladavanju teškoća koje se jave i time oblikovanje društva. Jedna od savremenih teškoća jeste i smanjena pažnja učenika, ali rješenje tog problema nije smanjenje trajanja časova, već povećanje pažnje! Kao prosvjetni radnici, možemo samo biti tužni što naši srednjoškolci, rekli bismo stariji srednjoškolci, ovim djelovanjem i istupanjem pokazuju da ih nismo naučili ni logiku, ni istraživački proces, ni argumentaciju. Djeca ne mogu i ne treba da snose odgovornost, ali onaj ko ih je bacio u vatru veću od njih samih i na sto im postavio i ove probleme i ova rješenje uz medijsku pompu kakva se stvara bi trebalo da bude upitan o svemu tome. Djeca su ljudi, ne drvene igračke niti lego kockice.
Žao nam je što se u prilogu koji djelimo sa vama ne vidi kompletna izjave našeg člana, već tendenciozno isjecanje većeg dijela izjave pa time i njenog smisla, ali to je, nažalost, još jedan dio surove stvarnosti koja se tiče medijske moći i manipulacije. Odrasli se s njom mogu izboriti, ali djeca od nje treba da budu zaštićena, a ne njoj izložena.
Izvor ATV