„Nastavničko vijeće pohvaljuje učenika za odličan uspjeh i primjerno vladanje“, rečenica u koju stanu četiri mjeseca truda, rada i učenja, a nerijetko i roditeljske ucjene, prijetnje i „ne znaš ti ko sam ja“- monolozi. Mnogo toga stane, a još više ostane neprimjećeno, neviđeno i nezabilježeno.

Ostaje i nejasno kako niko nije čuo vapaj  zlostavljane djece  u mrkonjičkoj školi i ako jeste, zašto je izostala reakcija. Ili nisu sva djeca ista? Zar je ostavka adekvatna sankcija za sve što se desilo pod krovom vaspitanja i obrazovanja, uz protokole i timove, kampanje i akcije protiv nasilja? Zar odgovornost prestaje nakon ostavke? Nasilje nije individualni problem, nego kako se pokazalo, potpuni neuspjeh sistema, i to onog stranačkog koji počiva na imenovanju kadrova na funkcije kojima nisu dorasli.

Zadnja četiri mjeseca ostaće zapamćena i po radu resornog sindikata. Inspirisani kao nikada do sada, radili su za i u ime prosvjetnog radnika, te našim novcem gostili one koji nisu niti mogu biti članovi ove radničke organizacije. Naša sindikalna borba svela se plaćanje računa novogodišnje zabave, a čini se da nismo ni svjesni da je ceh previsok za malo hljeba i igara.  Hvalio se sindikat  i pravnom pomoći za prosvjetne radnike, a radnička prava gazio povinujući se stranačkim imperativima.  

Tamo gdje pedagogija i psihologija nisu još našle jedinstven pristup, grupa srednjoškolaca je uz pomoć neimenovanih nadležnih pojedinaca, došla do otkrovenja –rješenje smanjene koncentracije kod učenika je skraćivanje trajanja časa na 35 minuta. Ova ideja razigranih srednjoškolaca postala je medijska senzacija u svakodnevnom rijalitiju društvenih mreža i tv programa, a da se niko od nadležnih, kako iz medija, tako i iz prosvjete, nije našao pred pitnjem gdje završava infomacija, a počinje manipulacija.  I to ona djecom, najodvratnija i najniža, čak i kada je politika u pitanju.

„Zbog dojave o eksplozivnoj napravi, nastava je obustavljena, dok ne završi antidiverzantski pregled objekta“ – još jedna opaska u Knjizi dežurstva, dodouše učestala u posljednje vrijeme.  Iako je bila lažna, osjećaj nesigurnosti je bio i te kako stvaran i prisutan u svakom pogledu.

Naravno, na kraju, šta ima da se buni prosvjetni radnik? Šta hoće? Ima raspust, zimski i ljetni.

Neka piše. Papir sve trpi.

                                                                                                                                                  S poštovanjem,

                                                                                                                                              dežurni nastavnik