Ako pitate ljude kada počinje nova godina, reći će vam 1. januara. Ako pitate prosvjetne radnike, reći će vam 1. septembra!

Pet je do 12 i pred nama je veličanstveni trenutak lijepih želja, nadanja, ostvarenja snova. Danas smo ovdje da pokušamo godinu koja dolazi učiniti ljepšom, boljom, prosperitetnijom i lakšom od prethodnih. S tim u vezi pripremili smo i novogodišnju čestitku u vidu apela cjelokupnoj javnosti, društvenoj zajednici koju mi gradimo, ali koja je odgovorna za nas i naše djelovanje.

„Država neće mnogo izgubiti ako obućar nema pojma o svome zanatu – jedino će Atinjani biti loše obuveni. Ali, ako učitelji budu rđavo ispunjavali svoje obaveze, onda će stvoriti pokoljenje neznalica i poročnih ljudi koji će upropastiti budućnost otadžbine.“ Platon

Ovaj bezvremenski citat svjedoči o tome da su u antičkoj Grčkoj ljudi bili potpuno svjesni značaja učitelja i da su se prema njima tako i odnosili, cijeneći ih i poštujući. Dobar učitelj znači dobro društvo, a dobro društvo znači zadovoljan pojedinac. Razlog našeg današnjeg okupljanja jeste želja da učitelju obezbijedimo adekvatne uslove u kojima bi ispunjavao svoje obaveze na najbolji način.

Naš apel tiče se svih činilaca obrazovnog sistema Republike Srpske, svih učesnika u donošenju odluka i njihovoj realizaciji, ali i društva u cjelini, jer obrazovni sistem nije i ne može biti izvan društvene zajednice. Mnogobrojna dešavanja u posljednjih nekoliko godina, kako ona o kojima slušamo u medijima, tako i ona o kojima se ćuti ili s pola glasa i u strahu priča, svjedoče o ugroženoj bezbjednosti prosvjetnih radnika i učenika. Nerijetko su to priče o događajima sa ugrožavanjem egzistencije (Ribnikar, Sanski Most, itd.), ali mnogo češće i rekli bismo pogubnije po sistem – ugroženost mentalnog zdravlja.

Nažalost, vrijeme u kojem živimo ne ide u prilog rješavanju ovih i ovakvih problema, a oni koji bi trebalo ozbiljno da se pozabave suštinom problema o njima ili ne misle, ili ih ne pominju naglas. Sindikalne organizacije običnom prosvjetnom radniku djeluju kao udaljena, okoštala i mumificirana kasta koja je samoj sebi svrha. Predominantno bavljenje platama radnika od strane sindikata čini da prosvjetari javnosti deluju kao isključivi materijalisti, neko kome je samo novac važan. Svima je jasno da je i to polovično uspješno, jer decenijama čekamo na izjednačavanje koeficijenata sa administrativnim radnicima javne uprave.

Ovo se može uraditi!

RPZ kao institucija odgovorna za nastavne planove i programe, reforme i nadzor sporo i tromo ide kroz 21. vijek, sve više očekujući, a sve manje dajući. Jedno savjetovanje od 90 minuta godišnje, na koje dođemo da čujemo da je sramota da se samostalno usavršavamo i da, ako nam ne valja, mijenjamo posao, nije od koristi nikome.

Ne želimo da kudimo, kritikujemo, „hejtamo“, kako bi to rekli naši đaci, samo da skrenemo pažnju na propuste koji se uz malo volje i svijesti, a uz minimalna ili nikakva finansijska ulaganja (jer to je uvijek glavno opravdanje za nerad, zajedno s koronom!) mogu promijeniti!

Ovo se mora uraditi!

Demokratizacija društva, nagli porast vrednovanja ljudskih i dječijih prava, ali, moramo priznati, i ozbiljna politizacija školskog sistema, doveli su do toga da su upravo škole mjesta na kojima se pokazuje moć, preko kojih se vraćaju dugovi i sakupljaju glasovi.

Da biste bilo šta komentarisali, morate imati neko znanje u vezi sa tim. Da biste prijavili učitelja inspekciji za bilo šta, samo morate imati 1 KM na telefonskom računu.

Anonimni telefon Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske dao je legitimitet svakom pojedincu da ponizi, opanjka i optuži najvažniju kariku u društvenom lancu, a da se ne mora ni predstaviti.

Ovome se mora stati u kraj!

Obrazovni sistemi u BiH su na entitetskom nivou i to niko ne spori. Obrazovni sistem Republike Srpske karakteriše centralizovanost, što značajno olakšava rad, pa i to niko ne spori.

Ono što sporimo, a što je, naročito posljednje dvije godine uznapredovalo, jeste izolacija obrazovnog sistema Republike Srpske iz međunarodnih, pa čak i regionalnih projekata. Najveća žrtva ovog zatvaranja su naša djeca, sjajni mladi ljudi koji žele i imaju šta da pokažu svijetu i koji tek poredeći se sa vršnjacima iz drugih krajeva svijeta jasno stiču svijest o sebi.

Zabrane i teške birokratske peripetije koje podrazumijevaju mjesece i mjesece dopisivanja sa službenicima Ministarstva brišu nas i našu djecu sa mape obrazovnih projekata, a svi projekti međunarodnog karaktera namijenjeni BiH odlaze u Federaciju, uključujući i one čiji dio budžeta pune porezi naših plata.

Pitamo – zašto?!

Gubi li se nacionalni identitet suočavanjem sa drugim i drugačijim?

Ne, naprotiv. On se tako bogati i jača, a o promociji i pričanju svoje strane priče da i ne govorimo.

Ovo mora početi!

Još jedan od gorućih problema prosvjetnih radnika Republike Srpske jeste i nedovoljno i neadekvatno stručno usavršavanje. Grupnog i sistemski organizovanog skoro da i nema, a individualno, koje prosvjetari traže, nalaze, plaćaju, jeste mač sa dvije oštrice od kojih će vas jedna sigurno posjeći.

Prva je da će se postaviti pitanje gdje se vi to i kod koga usavršavate, a druga – da li će, kako i kada vaši časovi biti održani?!

Nema školske zajednice koja u nastavniku koji se usavršava vidi kvalitetniji čas, zanimljiviju nastavu i srećnijeg učenika.

Nastavnik koji se usavršava nije poželjan, već nepoželjan u našem sistemu.

Ovo mora prestati!

Svjedoci smo da je nasilja u školama sve više, pa čak i po našim mjerilima koja, nažalost, psihičko nasilje rijetko prepoznaju kao nasilno ponašanje.

Pravilnika je sve više, ali njihova primjena je sve ograničenija. Kako?

S ovim se mora prestati!

Prosvijećenost znači osviješćenost. Osviješćenost znači prepoznavanje problema. A prepoznavanje problema znači – promjenu!

Ovo nam se mora omogućiti!